Mnogi su tijekom radnog vijeka u svojim firmama iskusili upravljanje koje kod zaposlenih izaziva strah, u najgorem slučaju radi gubitka posla, ali i zbog posljedica mogućih pogrešaka u poslu, iskazivanja drukčijih stavova, ideja, itd. 

U politici uhljebnički poslovi uvijek ovise o nadređenima i lako se gube, u firmama dobivene pozicije bez obzira na znanje, iskustvo, kompetencije, imaju za posljedicu pokornički odnos prema nadređenom, vođi, direktoru. Nakon "uhljebljavanja" takve osobe ne prepoznajemo, gube svoju osobnost, postaju poslušnici, slijepi izvršitelji tuđe volje.

Sustavi koji u način upravljanja uključuju strah ubijaju inicijativu zaposlenih, rad pretvaraju u prostu rutinu; samo da se napravi bez obzira na kvalitet, blokiraju inovacije, čime se povećavaju rizici poslovanja time i napredak.

Mediteranska "na izdisaju" od Šelebaja na ovamo je bila takav primjer, a nisu niti drugi ostaci nekadašnjih korčulanskih firmi puno bolji. Prvi indikator straha je nedostatak povjerenja i poslovne komunikacije, na sastancima se šuti o važnim temama (što god reče glavni se ne komentira).. Normalnu poslovnu atmosferu i razvoj mogu blokirati i sveznajući autoriteti koji su popili svu pamet ovog svita, ili manageri s posebnim poslanjem; izvlačenje novaca i rastakanje sustava do propasti.

Pozitivan primjer poticanja zaposlenika je firma (japanska) koja je svoje zaposlenike za svaku ideju (pa i beskorisnu) nagrađivala bonusom u vrijednosti ručka u restoranu. Samo u godinu dana su bitno unaprijedili svoje poslovanje te time povećali prihode.

Meni se stalno vraća slika pastira i ovaca u Hercegovini 1992. godine. Pastir sjedi na meji i ćakula, niti ne gleda stado koje pase. Pitam ga kako to da se ne razbježe. Kaže - u stadu uvik imam par njih koje posebno mazim, ponekad im dan kocku čokolade i one su poslušnije. Vežem im zvono oko vrata, one pasu i zvonckaju, ostale se drže oko njih. U politici, to je to!